Ljudsko ponašanje mi nije strano. Osim što sam se njime bavila u toku svog školovanja, bavim se i sada u okvirima svog posla. Svjesni smo da živimo u novoj eri koja sa sobom donosi obilje novih tehnologija i ostalih kerefeka. A sa time i pošast novog doba; socijalnom alijenacijom. Moj stariji sin je i kao uhvatio nešto od onog vremena kada su se djeca igrala - napolju. Mlađi sin je čini mi se ostao zakinut za tu blagodat. Igra se on sa svojim vršnjacima i svaki da komunicira s njima, ali to napolje je više postao kao nekakav raritet. Ne tako davno me je ostavio sa vilicom do poda kada mi je rekao da on mora za računarom da pita druga za neku zadaću. Na moje pitanje zašto ga jednostavno ne pozove telefonom, odgovorio mi je da niko od njegovih prijatelja nema razmijenjen broj telefona, već facebook naloga i da oni tako komuniciraju. Jebem li mu miša, rekoh sebi u brk, pa zar je dotle došlo?
Ne znam kako vi doživljavate ovu virtuelnu komunikaciju, socijalne mreže, forumi... Ja sam se prije nešto više od mjesec dana pridružila jednom forumu čisto iz zezancije, pošto ga je jedan moj poznanik hvalio do neba. Aj rekoh da vidim i to čudo. I vidjeh i pobjegoh sa repom među nogama.
Ne mogu suditi po jednom forumu, dobro po dva, ako tu ukalkuliramo i Coolinariku koja sve više podsjeća na Sodomu i Gomoru, al eto.
Prvi puta = ćorak. Drugi puta = ćorak na kvadrat. Pametnome dosta, rekla bih.
Čerečenje sagovornika, čekanje iza busije da neko napiše neku "pogrešnu" riječ, stav, rečenicu. Ode sve u vražju mater. Pa majku mu stara, ja sam forume doživljavala, pardon htjela doživjeti kao mjesto za relaksaciju i opuštanje, a bome i bijeg od svakodnevnog života, stresa, nelijepih stvari. A vamo? Glutnica gladnih, psihotičnih, frustriranih, iskompleksiranih n(l)ikova koji svu hrabrost stiču sakrivanjem iza svojih monitora, čekajući svakoga ko im se namjesti na prvu loptu.
Ne znam za vas, ali ja sam svojevremeno bila upoznala neke forumske likove koji su u pravom, realnom životu prave plačipičke, daleko od razjarenih pametnjakovića koji praše tastaturom kao mačem. :) A sa druge strane sam opet preko foruma upoznala divne ljude sa kojima sam razvila pravo prijateljstvo i veoma sam sretna što su ti ljudi dio mog života.
Ali ovo zadnje....da ne povjeruješ..
Ali ovo zadnje....da ne povjeruješ..
Ja bome naučih lekciju. Forumi? Nikad više! Virtuelno raspravljanje, ispravljanje krivih Drina sa sagovornikom/cima koji pojma nemaju ko ste vi, šta ste, čime se bavite u životu, kakva ste vi osoba.. No-no. Za ovog života, dosta. I previše.
Da ne tupim, da zatvorim radnju sa ovim zaključkom; odoh odatle sa poražavajućim saznanjem da na ovom svijetu može postojati tolika količina surovosti ispoljena prema nekoj nepoznatoj ljudskoj osobi. Kako možeš napisati teške riječi, uvrede, komentare sa ponižavajućom, degradirajućom konotacijom i uputiti ih tebi nepoznatoj osobi, meni nije jasno. Ustvari meni je to zadivljujuće ali onako, na zastrašujući način. Da li ljudska mržnja čuči u čovjeku sputana nekakvim kvazi društvenim normama i izađe na svjetlost dana samo kada je nosioc iste dobro skriven od ostatka ljudstva? Gdje to vodi? Ka čemu? Zbog čega?
Da li bi te iste gadosti mogao izreći toj istoj osobi ali uživo? Uuuuu desnu ruku ću dati ako neko ima tolika muda. Ako ih i ima, onda bi generalna percepcija te osobe bila da je on/a zrela za jedan dugačak odmor na psihijatriji pod okriljem dijagnoze: poremećaji u ponašanju. Ili se ja samo zanosim da je ovo poremećaj. Možda su ovo nove društvene vrijednosti na koje se ja teško navikavam. Trebam li biti virtuelni monstrum, da bi me neko isto takav virtuelan, virtuelno potapša po ramenu što sam nekome, opet virtuelno jebala kevu (prim. forumskom slengu)?
Aaa ne, onda oću da budem ona ista zatucana budala kao što sam i sada. Neka me odminu nova moderna vremena i nove društvene vrijednosti, jer monstrum ne želim da budem. Ni za živu glavu!
Da li bi te iste gadosti mogao izreći toj istoj osobi ali uživo? Uuuuu desnu ruku ću dati ako neko ima tolika muda. Ako ih i ima, onda bi generalna percepcija te osobe bila da je on/a zrela za jedan dugačak odmor na psihijatriji pod okriljem dijagnoze: poremećaji u ponašanju. Ili se ja samo zanosim da je ovo poremećaj. Možda su ovo nove društvene vrijednosti na koje se ja teško navikavam. Trebam li biti virtuelni monstrum, da bi me neko isto takav virtuelan, virtuelno potapša po ramenu što sam nekome, opet virtuelno jebala kevu (prim. forumskom slengu)?
Aaa ne, onda oću da budem ona ista zatucana budala kao što sam i sada. Neka me odminu nova moderna vremena i nove društvene vrijednosti, jer monstrum ne želim da budem. Ni za živu glavu!
Ostadoh u komunikaciji sa par ljudi koji su na mene ostavili veoma pozitivan utisak. Šteta što su oni samo kukolj u onom virtuelnom đubrištu punom bubašvaba, štakora i raznih ostalih gamadi.
Vjerovatno se pitate kakve veze ima sad ovaj namaz mojim naricanjem i kmečanjem? E, ima. Inspiraciju dobih od jedne korisnice, a kako mi je za izvorni namaz falila krucijalna namirnica, ja sam, prateći omjer sastojaka koje mi je dala, smućkala ovo. I mogu reći da nije loše. Može ono i bolje, ja bih dodala/zamijenila još ponešto, al da ne kvarim utisak. :)
Potrebno
- 100 gr pečenih i oguljenih lješnjaka
- 30 gr meda
- 15 gr maslinovog ulja
- 7 gr mljevenog rogača
- 2-3 supene kašike mlake vode (po potrebi)
Postupak
Lješnjak malo propecite i ogulite mu kožicu. Ja ga uvijek pečem u mikrovalki i gulim ga onoliko koliko je to moguće. Zatim, u blenderu stavite lješnjake i meljite ih toliko dugo dok se ne pretvore u masnu kašu. Zatim dodajte med, rogač i maslinovo ulje i opet miksajte. Meni je masa bila veoma gusta, pa sam dodala oko 3 kašike mlake vode i opet miksala da se svi sastojci homogeniziraju i pretvore u jednu mazivu smjesu.
Smjesu sam preručila u teglicu i namaz držim u frižideru.
Kući ga niko živ ne jede osim ja. Meni odgovara jer nema šećera, a meda nije puno. Veoma je jak i težak i dovoljna mi je jedna kriška prepečenog hljeba namazana ovim namazom i šolja toplog mlijeka. Doručak za deset! :)
Коментари
Постави коментар