Juče je maleni imao priredbu povodom Dana njegove škole. Čitav dan sam bila u nekakvoj žurbi i jeedva sam se ubijedila da se pokrenem i odem na mjesto događaja. Samo obilježavanje je bilo katastrofa, barem što se organizacije tiče. Loše ozvučenje, prašnjave stolice, polupazna sala koja se dodatno praznila svaki put kada bi roditelji djece koja su završila svoju tačku, odlazili.
Stisla sam zube i za ljubav svog djeteta muški izdržala do kraja. Pri kraju mi se program čak i svidio :)
Elem, konačno su kerefeke završile i krenemo ja i mališa kući pješice. Vani gužva, djece na svakom koraku koja se provlače pored automobila parkiranih na trotoaru. Ispred nas je išlo par dječaka iz mališinog razreda, žurili su da se utrpaju u neko auto. I, uđoše sva djeca, a samo jedan maleni dječačić zbunjeno ostade ispred zalupljenih vrata od auta. "Kako ću sada da se vratim kući" šapnuo je sebi u brk. "Mama, ostavili su D., a on ne zna put do svoje kuće!"
Mene najviše od svega na svijetu boli nepravda. A nepravda učinjena prema djetetu koje se inače konstantno zanemaruje i šikanara u razredu, pogotovo. "Šta je bilo maleni? Ne znaš se vratiti kući?" Pognuta glava i tužan pogled na izobličenom lišcu. Da nesreća bude gora, jutros ga je ubola pčela na licu i bio je sav natečen i deformiran, a ipak je došao na priredbu :( Mališa mi je šapnuo da su mu se djeca rugala zato što je bio takav u licu, što mi je dodatno pojačao bijes koji mi je ionako počeo izlaziti na uši..
"Hajde sa nama, ja i mališa ćemo te otpratiti jedan dio puta i pokazaćemo ti kako da dođeš kući". Krenuli smo laganini, otpratili dijete do dio puta koji mu je već bio poznat, a mi nalijevo krug i kroz zgrada, svojoj kući. Uz put je mališa stalno ponavljao da mu je jako žao dječaka jer ga sva djeca u razredu maltretiraju i jako se borio da ne zaplače predamnom, a isto sam radila i ja. Sreća moja, pa je autogen trening imao fajde, dosta dobro sam naučila kontrolirati glas da mi ne zadrhti i otkrije emotivnu buru koje je kuljala u meni. Hodali smo u tišini, sakrivajući jedno od drugo suze koje samo što nas oboje nisu izdale. :)
"Maleni, sada ćemo si dati oduška za ovo što se desilo. Idemo u radnju da si kupimo trešnje i jagode!" Prva je stvar koja mi je pala napamet :) Tako i bi. Kupili smo i trešnje i jagode, pa smo mališi kupili sličice za album, a mama je sebi kupila neki kuharski časopis sa jagodama na naslovnici i lagano se otkotrljali kući. Trešnje smo pohapali odmah, a jagode nam se nisu svidjele.. Too much plastic :( Sinoć kada sam išla na spavanje, lijepo sam se isplakala u tišini i tako sam i zaspala...
A plastic jagode su završile u ovom kolaču koji slijedi ispod ove priče...
Biskvit
- 4 jaja
- 100 gr smeđeg šećera
- 5 punih kašika brašna
- 1 ravna kašikica praška za pecivo
- prstohvat soli
- 3 kašike kakaa
- 30 gr otopljenog maslaca
- 1 kesica burbon vanilija šećer
Krema
- 500 ml mlijeka
- 5 kašika bijelog, kristal šećera
- 1 kašikica ekstrakt vanilije
- 3 pune kašike skroba/gustina
- 100 gr maslaca
- oko 300 gr jagoda
- 3 kašike šećera u prahu
Završni touch
- 500 ml mliječnog vrhnja za šlag
Postupak
Pjenasto istucite jaja sa šećerom i sa burbon vanil šećerom, pa dodajte otopljeni maslac. Prašak za pecivo, so, brašno i kakao izmješajte dobro i prosijte, pa dodajte jajima, lagano miješajući špatulom, da smjesa ne splasne. Smjesu preručite u namašteni kalup za tart i pecite na 180 C. Ja sam pekla u onom kalupu koji, kada se pečeni biskvit prevrne, sa vanjske strane ostane udubljenje koje je idealno za punjenje kremama i voćem.
Peći tek toliko da čačkalica bude suha kada se ubode u sredini tijesta, ne duže, jer će biskvit biti užas! :)
Kada je pečen, neka se hladi na rešetki dok ne pripremite kremu. Ja sam si bila zamislila bijelu, a ne žutu kremu, pa sam od 500 ml mlijeka oduzela par kašika i u njima rastvorila gustin. U ostatak mlijeka sam dodala šećer, pa sačekala da provri i dodala gustin i skuhala nešto što je ličilo na puding. Probala malo i imalo je okus štirka :) pa sam pridodala još kašikicu ekstrakta vanilije, da vidim može li mu to popraviti okus. Uspjelo je :)
U mlaku kremu sam umiksala maslac, za koji sada mislim da je bio višak u ovoj priči, pa ću ga sljedeći put izostaviti. Krema poslije miksanja sa maslacem je bila jako tekuća, ali sam je svejedno izlila u ono udubljenje na biskvitu.
Par jagoda sam isjekla na polovine i redala ih uz rub biskvita. Ostatak jagoda sam narezala na kockice i u njih umiješala 3 kašike šećera u prahu. Ocijedila sam sok iz jagoda, pa sam njih stavila u sredini kolača, preko ohlađene kreme (što je bila greška, jer su se kasnije kada sam rezala šnite, jagode iz petnih žila trudile da pobjegnu sa kolača). Vrhnje sam umutila i uz pomoć vrećice za šlag, packala kolač odozgo.
Kolač nam se svidio jer je savršena kombinacija gorko-slatkog biskvita, slatke kreme, kiselkastih jagoda i finog mliječnog šlaga. Idealni završetak dana. :)
Коментари
Постави коментар