Kazandibe

 Slastičarna "Ohrid", nalazi se u Staroj skopskoj čaršiji i evo, već 109 godina drugi je dom za više generacija porodice Bajmak. Ili kao što bi rekao vlasnik, Azis, ova je slastičarna puls njegovog života.

Tradicija pripreme najboljih orijentalnih kolača i poslastica počinje sa čika Azisovim pradjedom 109 godine unazad. Otvorena je 1903. godine, i i dan danas se nalazi na istoj lokaciji kada je po prvi put i otvorena.
Stara skopska čaršija se jako puno mijenjala tokom svih tih godina. Gradilo se, dograđivalo, rušilo, restauriralo, ali je slastičarna porodice Bajmak ostala na istom mjestu. A isti su ostali i recepti i tajne pripremanja kolača. U današnje doba modernih kolača, rijetko gdje možete nabasati na ovakve starinske poslastice. Ako se dobro sjećam, nigdje osim u slastičarni "Ohrid". :)

Gdje još možete pojesti sutlijaš? Ašure? Mlečnik, možda? :) *

A, jeste li igdje probali kazandibe? :)

Kazandibe ili u prijevodu: dno kazana, je poslastica koja se servira obrnuta naopako, da dno dođe odozgo. I samo tako se služi i nikako drugačije. :) Zato je i dobio takav naziv.

Dok sam se pripremala za pisanje ovog posta, istraživala sam i tražila reference, naišla sam i na druge nazive: mliječni puding i puding od riže.

Da bi napravili kazandibe (ili kazandibi), potrebno vam je rižino brašno. Kako ja ovdje nisam mogla naći takvo brašno, morala sam ga prvo napraviti. Recept za rižino brašno u domaćoj radinosti možete naći u ovom postu.

A, evo kako ide dalje...

Prvo sam mislila da je ovo kolač koji je veoma jednostavan za napraviti. O ho hooo koliko sam bila u krivu da samo znate...

Na dan kada je objavljen post o rižinom brašnu u domaćoj izvedbi, bila sam obećala da ću već slijedećeg dana postaviti recept za "ono" za šta mi je i trebalo brašno od riže. :))))

Nasmijah se na ovu rečenicu. Jer, "ono" je ispalo kako treba tek iz trećeg pokušaja. Da ne tupim dalje, jer ima dosta da se čita, pošto imam namjeru da podijelim iskustvo iz sva tri pokušaja, da krenemo redom.

Pokušaj broj 1

Potrebno

• 20 gr šećera u prahu
• malo maslaca
• 65 gr rižinog brašna
• 55 gr skroba (gustina)
• 1 lit. mlijeka
• 240 gr šećera
• 2 i 1/2 kašičice ekstrakta vanilije

Postupak

Maslacem dobro namažite pravougaoni pleh dimenzija 25X30 cm i obilato ga pospite šećerom. Ostavite po strani.

U posebnu posudu pomiješajte rižino brašno, gustin i mlijeko. Izmutite pjenjačom da nema grudice, pa ovu mješavinu zagrijavajte na ringli na veoma tihoj vatri, jedno 10 minuta, stalno miješajući drvenom kašikom. Smjesa se treba zgusnuti kao puding. Skloniti sa ringle sa umiješati šećer i esenciju vanilije, energično miješajući (najbolje opet pjenjačom), vratiti na ringlu i miješati još 1 minut, dok se šećer ne rastopi.

Sada kazandibe prebaciti u namašteni i šećerom posut pleh i peći u rerni na 250 C jedno 15-20 minuta, u zavisnosti od jačine rerne, dok se šećer sa kojim je obložen pleh, ne karamelizira. Kada je gotovo, izvaditi iz rerne i pleh uroniti u veći pleh napunjen sa hladnom vodom. Ostaviti ga tako 10 minuta.

Neka se hladi preko noći. Sutradan, kazandibe isjeći na kocke, prevrnuti ih naopako i tako ih poslužiti. Najbolje sebi. :)

Ovo je moj izvorni post, još dok se kolač hladio.

Utisci?

Prvi dojam je da sam ga bila prepekla. Po čemu sam to zaključila? Prvo, pleh ovih dimenzija je prevelik za ovu količinu pudinga. Drugo, koristila sam teflonski pleh koji mi inače slabije "rumeni" odozdo, pa sam pekla predugo i na kraju dobila nešto što je ličilo na deblju palačinku. Ukusno, ali nije "To". I nema potrebe da se hladi do besvijesti. Dovoljno je da odleži jedno 2 sata u frižideru.

Pokušaj broj 2

Potrebno

• 20 gr šećera u prahu
• malo maslaca
• 65 gr rižinog brašna
• 40 gr skroba (gustina)
• 1 lit. mlijeka
• 200 gr šećera
• 2 i 1/2 kašičice ekstrakta vanilije

Postupak

Kao što se vidi, ovdje sam promijenila količinu gustina i količinu šećera jer je preslatko. Postupak je ostao isti, samo sam pekla u četvrtastom plehu dimenzija 20X30 cm.

Utisci?

Dobila sam nešto deblje kockice, pekla kraće, ali opet nisam dobila onaj zagoreni dio koji je specifičan za ovaj kolač, i koji nosi ime upravo zbog njegovog zagorenog dna.

I ne, nisam bila zadovoljna, pa sam si pomislila: Nataške, treća sreća. Ako i sada kiksnem, gotovo, neću pokušavati više.

Pokušaj broj 3

Potrebno

• 2 kašike kristal šećera
• malo maslaca
• 65 gr rižinog brašna
• 40 gr skroba (gustina)
• 1 lit. mlijeka
• 200 gr šećera
• 2 i 1/2 kašičice ekstrakta vanilije

Postupak

Postupak kuhanja pudinga je ostao isti. Šta sam promijenila? Prije nego što sam počela da kuham puding, uzela sam manju okruglu tepsiju promjera 18 cm. Stavila sam malu količinu maslaca (oko 5 gr možda), otopila pa dodala kristal šećer. Napravila sam karamel, obložila tepsiju i ostavila je sa strane. Tek sam sad počela kuhati puding. Nisam čekala da mlijeko bude vrelo, već sam od litar mlijeka oduzela jedno 100 ml, to dodala rižinom brašnu i gustinu i pjenjačom dobro izmiješala da nema grudica. Ovo sam sipala u ostatak mlijeka i zagrijavala, neprestano miješajući pjenjačom, dok nije postalo gusto kao puding. Vrelo sam sipala preko onog karamela i stavila u zagrijanu rernu na 250 C jedno 20 minuta. Sam proces pečenja je bio drugačiji, jer je bilo više smjese, a u manjoj posudi. Smjesa je vrila i nadigla se, čitavo vrijeme stvarajući mjehure. Kada je površina pudinga počela da zlati, izvadila sam tepsiju i tako vrelu, uronila sam je u drugu tepsiju napunjenu hladnom vodom. Odstojala je nekih desetak minuta, pa sam je prebacila u frižider. I, ne stigoh slikati gornji sloj kolača, a trebalo je, jer bi se vidjelo da gornja površina uopšte nije zagorila kao u prethodna dva pokušaja. Samo je bila rumena, a stranice karamelizirane.

I dobro je znati da je kolač onako pihtijast i kada je gotov. Bez brige, fino se stisne kada se dobro ohladi i reže se savršeno.

Utisci?

E, now we are talking! :)

Iako nisam baš sretna sa zagorenim dnom (smatram da sam možda trebala staviti još jednu kašiku šećera i izostaviti maslac), tekstura kolača je "ona" koje se je sjećam. :)

Djeci se toliko svidio kolač, da su pojela po dva komada. :)

I...za kraj ovog podugačkog posta, htjedoh reći da se duboko zahvaljujem svojoj djeci, koja su htjeli-ne htjeli bili prinuđeni da budu zamorci tokom svih ovih pokušaja.   :)))))))

Na zdravje! :)

 * Dio teksta je posuđen iz dnevnih novina "Vreme", od autorice Blagice Ivanove.