Ljudsko ponašanje mi nije strano. Osim što sam se njime bavila u toku svog školovanja, bavim se i sada u okvirima svog posla. Svjesni smo da živimo u novoj eri koja sa sobom donosi obilje novih tehnologija i ostalih kerefeka. A sa time i pošast novog doba; socijalnom alijenacijom. Moj stariji sin je i kao uhvatio nešto od onog vremena kada su se djeca igrala - napolju. Mlađi sin je čini mi se ostao zakinut za tu blagodat. Igra se on sa svojim vršnjacima i svaki da komunicira s njima, ali to napolje je više postao kao nekakav raritet. Ne tako davno me je ostavio sa vilicom do poda kada mi je rekao da on mora za računarom da pita druga za neku zadaću. Na moje pitanje zašto ga jednostavno ne pozove telefonom, odgovorio mi je da niko od njegovih prijatelja nema razmijenjen broj telefona, već facebook naloga i da oni tako komuniciraju. Jebem li mu miša, rekoh sebi u brk, pa zar je dotle došlo? Ne znam kako vi doživljavate ovu virtuelnu komunikaciju, socijalne mreže, forumi... Ja sam se pri