Македонка во Шведска

Piroške, piroške...ne znam za vašu djecu ali ih moja, tamane! :) Nebitno čime su punjene: sa mljevenim mesom, sa sirom, sa eurokremom, sa špinatom i sirom,  sa goudom i šunkom.. ma mogu nabrajati do besvijesti. :) Jednostavno ih vole. E sad, kako se piroške prže u dubokom ulju, nije baš poželjno jesti ih stalno, pa izbjegavam ih spremati često. Nekako u zadnjih nekoliko godina više pribjegavam pečenju u odnosu na prženju u dubokoj masnoći. Harm reduction , što bi rekli u mojoj struci :D I da nije bila Mihaela sa ovom njenom kukuruznom temom, ne bi ih ni pravila :)  Elem, recept za ove piroške je jako jednostavan, da jednostavniji ne može biti. Nema preciznih mjerenja i milion namirnica, a opet je rezultat mirisan i oksimoronski hrskavo mekan :)  Gledajući vaše blogove da vidim šta ste radile u vezi ovomjesečne teme i razmišljajući šta da napravim, a da ne bude isto, sjetila sam ih se iako sam ih zadnji put jela kada sam išla u osnovnu školu! :D Moja mama ih je znala raditi meni i brat

Ова е рецепт со најмногу посети, од кога постоеше блогот, пред да влезе во хибернација. Преку 45.500 посети, ни сама не знам колку пати направен, споделен, изеден :) Го реобјавувам во оригинал, уште од времето кога за прв пат го направив, во септември, 2010 година. :) Mahmurna sam.. sve me boli, ne da mi se ništa raditi, a ponajmanje pričati s nekim.. Sinoć sam cugnula malo više crvenog vina, a kako dugo nisam pila, oduzela sam se od 3 čaše vina.. Damn! Nit piti više ne mogu... Bez obzira u kakvom sam stanju, djeca traže svoje. Ovdje je nekakav produženi vikend zbog Bajrama i ne radi se 4 dana, pa se sad ne mogu izvlačiti da nemam vremena da djeci spremam ono što najviše vole; tijesta. Još juče sam izvadila mljeveno meso iz zamrzivača, al nije mi se dalo praviti burek, nego sam pravila nešto drugo (turi-potpeči). A bome, jutros mi se nije dalo packati se u brašno i razvlačiti kore za pitu.. Procunjala sam po frižideru i našla kore.  Burek od gotovih kora spremljen na ovakav način prav

Staaaaaro, staro makedonsko jelo, poznato u Ohridskom kraju. Gjomleze, turi-potpeči, poparenica.. Ni ne sjećam se kada sam zadnji put jela ovo jelo. Sjećam se mama je znala nekad praviti "turi-potpeči" kada je pravila palačinke, a tada teflonske tave nisu bile, pa joj se tijesto zalijepi za tavu, a ona onda kaže: Jaoo palačinke mi nisu uspjele! I da spasi tijesto od bacanja, pravila bi turi-potpeči . :))) Nekad kasnije u životu, jela sam ga par puta u Sv. Naumu, na Ohridskom jezeru, ali mi se nije svidio.. previše gumenasto.  Neko turi-potpeči pravi sa jajima, neko bez jaja, neko stavlja sir između, a neko ga pravi sa dvije vrste brašna; pšenično i kukuruzno, pa naizmjenično slaže slojeve. Izvorno, peče se ispod sača ili kako makedonci kažu: pod vršnik, međutim sač nemam u kuhinji, pa mi je gornji grijač od rerne kakva-takva zamjena. Razmišljajući šta da djeci danas napravim za doručak, sjetila sam ga se :D Slojevi tijesta, pečeni pod grilom i još fini užički kajmak i domać

Juče sam ponovo bila na njenom blogu... Čini mi se da će skoro godina kako naša Urbana stonoga nije više fizički sa nama. Fizički da, ali duhom je uvijek tu jer ja vjerujem da čovjek živi onoliko dugo koliko se ljudi sjećaju na njega...Mislim da nema dana da dođem na blog, a da je se ne sjetim. Nekad davno me je očarala svojom duhovitošću, nekim njoj svojstvenim humorom i nevjerovatnom snagom sa kojom se borila do samog odlaska. Teško mi je da ovo pišem, ali nekako osjećam da bi mi bilo lakše da svoje osjećaje stavim na papir. Prošle godine sam sasvim slučajno nabasala na jedan mamajacin post ili komentar, ne sjećam se više, da je Urbana stonoga otišla zauvijek. Strašno me je pogodio njen odlazak. Isto smo godište, i nekako me je ta empatija toliko pukla da danima nisam mogla niti spavati kako treba, niti raditi kako treba. Vidjela sam i posvete koje ste joj pisale, čitala i plakala kao kišna godina. I sada, dok ovo pišem, pokušavam ne fulati slova zbog suza. Čudno je to kako čovjek