Македонка во Шведска

Piroške, piroške...ne znam za vašu djecu ali ih moja, tamane! :) Nebitno čime su punjene: sa mljevenim mesom, sa sirom, sa eurokremom, sa špinatom i sirom,  sa goudom i šunkom.. ma mogu nabrajati do besvijesti. :) Jednostavno ih vole. E sad, kako se piroške prže u dubokom ulju, nije baš poželjno jesti ih stalno, pa izbjegavam ih spremati često. Nekako u zadnjih nekoliko godina više pribjegavam pečenju u odnosu na prženju u dubokoj masnoći. Harm reduction , što bi rekli u mojoj struci :D I da nije bila Mihaela sa ovom njenom kukuruznom temom, ne bi ih ni pravila :)  Elem, recept za ove piroške je jako jednostavan, da jednostavniji ne može biti. Nema preciznih mjerenja i milion namirnica, a opet je rezultat mirisan i oksimoronski hrskavo mekan :)  Gledajući vaše blogove da vidim šta ste radile u vezi ovomjesečne teme i razmišljajući šta da napravim, a da ne bude isto, sjetila sam ih se iako sam ih zadnji put jela kada sam išla u osnovnu školu! :D Moja mama ih je znala raditi meni i brat

Ова е рецепт со најмногу посети, од кога постоеше блогот, пред да влезе во хибернација. Преку 45.500 посети, ни сама не знам колку пати направен, споделен, изеден :) Го реобјавувам во оригинал, уште од времето кога за прв пат го направив, во септември, 2010 година. :) Mahmurna sam.. sve me boli, ne da mi se ništa raditi, a ponajmanje pričati s nekim.. Sinoć sam cugnula malo više crvenog vina, a kako dugo nisam pila, oduzela sam se od 3 čaše vina.. Damn! Nit piti više ne mogu... Bez obzira u kakvom sam stanju, djeca traže svoje. Ovdje je nekakav produženi vikend zbog Bajrama i ne radi se 4 dana, pa se sad ne mogu izvlačiti da nemam vremena da djeci spremam ono što najviše vole; tijesta. Još juče sam izvadila mljeveno meso iz zamrzivača, al nije mi se dalo praviti burek, nego sam pravila nešto drugo (turi-potpeči). A bome, jutros mi se nije dalo packati se u brašno i razvlačiti kore za pitu.. Procunjala sam po frižideru i našla kore.  Burek od gotovih kora spremljen na ovakav način prav

Staaaaaro, staro makedonsko jelo, poznato u Ohridskom kraju. Gjomleze, turi-potpeči, poparenica.. Ni ne sjećam se kada sam zadnji put jela ovo jelo. Sjećam se mama je znala nekad praviti "turi-potpeči" kada je pravila palačinke, a tada teflonske tave nisu bile, pa joj se tijesto zalijepi za tavu, a ona onda kaže: Jaoo palačinke mi nisu uspjele! I da spasi tijesto od bacanja, pravila bi turi-potpeči . :))) Nekad kasnije u životu, jela sam ga par puta u Sv. Naumu, na Ohridskom jezeru, ali mi se nije svidio.. previše gumenasto.  Neko turi-potpeči pravi sa jajima, neko bez jaja, neko stavlja sir između, a neko ga pravi sa dvije vrste brašna; pšenično i kukuruzno, pa naizmjenično slaže slojeve. Izvorno, peče se ispod sača ili kako makedonci kažu: pod vršnik, međutim sač nemam u kuhinji, pa mi je gornji grijač od rerne kakva-takva zamjena. Razmišljajući šta da djeci danas napravim za doručak, sjetila sam ga se :D Slojevi tijesta, pečeni pod grilom i još fini užički kajmak i domać

Juče sam ponovo bila na njenom blogu... Čini mi se da će skoro godina kako naša Urbana stonoga nije više fizički sa nama. Fizički da, ali duhom je uvijek tu jer ja vjerujem da čovjek živi onoliko dugo koliko se ljudi sjećaju na njega...Mislim da nema dana da dođem na blog, a da je se ne sjetim. Nekad davno me je očarala svojom duhovitošću, nekim njoj svojstvenim humorom i nevjerovatnom snagom sa kojom se borila do samog odlaska. Teško mi je da ovo pišem, ali nekako osjećam da bi mi bilo lakše da svoje osjećaje stavim na papir. Prošle godine sam sasvim slučajno nabasala na jedan mamajacin post ili komentar, ne sjećam se više, da je Urbana stonoga otišla zauvijek. Strašno me je pogodio njen odlazak. Isto smo godište, i nekako me je ta empatija toliko pukla da danima nisam mogla niti spavati kako treba, niti raditi kako treba. Vidjela sam i posvete koje ste joj pisale, čitala i plakala kao kišna godina. I sada, dok ovo pišem, pokušavam ne fulati slova zbog suza. Čudno je to kako čovjek

Nedavno sam isprobala DaSilvin Ibro, jer mi se zaista dopao način na koji je bio napisan recept. Inače, nekakav sličan recept se povlačio po Kulki i ranije, ali meni se nije nešto svidio što se tiče sastojaka, pa ga stoga nisam ni pravila, iako je jedno vrijeme bio hit, pa se masovno pojavljivao u sektoru sa slikama :) :) U biti to nije ništa drugo nego mramorni kolač, samo je razlika u načinu "slaganja" tijesta. Danas sam ga malo prokomentarisala sa svojom prijateljicom uz kaficu, pa sam malo kasnije švrljala po netu da vidim ima li nešto različitije od DaSilvinog recepta. Našla sam nešto koje sam zatim malo promijenila po svom i evo još jednog hibrida koji je izašao iz kuhinjice :) Potrebno 4 jaja 150 gr kristal šećera 150 gr otopljenog maslaca (ne ulja) 150 ml mlijeka 1 kašika ekstrakt vanilije 3 kašike kakaa  u prahu 1 kesica praška za pecivo (ili 3 ravne kašičice istog) 300 gr brašna (ja sam koristila oštro brašno) Glazura (opcionalno) 2 kašike džema (ja sa

Obožavam pastrmajliju. Naša ljubav traje jako odavno, još od onda kada sam se u nju zaljubila na prvi....zalogaj! :) Mirisna, meka, a hrskava, topi se kada zubima zagrizem mekano tijesto natopljeno mesnim sokovima i gricnem hrskavu koricu s vana... Pastrmajlija je moje hedonističko utočište, raj za sva čula, a danas je bila i krasan završetak polu-ugodnog radnog dana. Pastrmajlija (negdje je zovu u makedonska pizza) je hljebno tijesto nadjeveno začinjenim kockicama mesa koje se peče u krušnoj peći.  Originalno i izvorno namjesto današnje svinjetine i takođe aktuelne piletine, pastrmajlija se nadjevala sušenom ovčetinom - pastrmom , pa odatle i taj naziv ove moje ljepotice. :) U Makedoniji, naaaaajjjpoznatije pastrmajlije su one iz Štipa, koje su svojevremeno bile opjevane i u nekim pjesmama, zatim veleške i svetinikolske pastrmajlije. U veleškim i svetinikolskim pastrmajlijama ide i jaje i/ili čak i sir, što je meni lično gastronomski heres i pastrmajliju sa jajetom ne volim nikako. M

Juče je maleni imao priredbu povodom Dana njegove škole. Čitav dan sam bila u nekakvoj žurbi i jeedva sam se ubijedila da se pokrenem i odem na mjesto događaja. Samo obilježavanje je bilo katastrofa, barem što se organizacije tiče. Loše ozvučenje, prašnjave stolice, polupazna sala koja se dodatno praznila svaki put kada bi roditelji djece koja su završila svoju tačku, odlazili. Stisla sam zube i za ljubav svog djeteta muški izdržala do kraja. Pri kraju mi se program čak i svidio :) Elem, konačno su kerefeke završile i krenemo ja i mališa kući pješice. Vani gužva, djece na svakom koraku koja se provlače pored automobila parkiranih na trotoaru. Ispred nas je išlo par dječaka iz mališinog razreda, žurili su da se utrpaju u neko auto. I, uđoše sva djeca, a samo jedan maleni dječačić zbunjeno ostade ispred zalupljenih vrata od auta.  "Kako ću sada da se vratim kući" šapnuo je sebi u brk. "Mama, ostavili su D., a on ne zna put do svoje kuće!" Mene najviše od svega na svij